Evo, da ne bomo v akademskih višavah, medtem ko v Švici in Avstriji poteka fuzbalsko klanje: kateri pisatelji po vašem mnenju najbolje pišejo o žogobrcu, ne glede na to, ali gre za knjige ali za objave v časopisju?

Zupana še nisem brala, mi pa, takole na hitro, padeta na pamet Matjaž Pikalo in Miljenko Jergović. Kar zadeva dnevniško sobotno pisanje Jurija Hudolina, se mi pa zdi … hm … ne bom komentirala.

Zdaj se grem pa duhovno pripravljat na tekmo – čeprav moji favoriti izpadajo eden za drugim.

(če bo Italija spet v finalu, neham spremljati reprezentančni fuzbal press)

Na to temo je nedvomno treba prebrat Uroša Zupana, Čitanka Panini.
Sicer pa je večni klasik pisanja o športu nekdanji direktor Slovana Marjan Rožanc.
(In ja, tudi moji favoriti izpadajo eden za drugim, ne le v nogometu ;-).

Uf, ja, dobro, da si spomnil na Rožanca …

Sicer sem pa včeraj po naključju (?) naletela prav na Jergovićev Čudesni leksikon nogometa

Za pokušino en odlomek … Nekaj tem je namenjenih izključno temeljem zgodovine YU-fuzbala, lepo pa razloži tudi nekatere osnovne pojme, denimo naslednje:

SAVRŠENA IGRA, to je igra o kojoj se često govori, ali nikad nije bila viđena. A svi mislimo da smo barem deset puta u navijačkoj karijeri vidjeli tim koji je savršeno odigrao. Moramo tako misliti jer je to dio nogometnog vjerovanja, religioznog misticizma igre, bez kojega nogomet ne bi bio magična igra. Nema magije bez opsjene, a nogomet je, u suštini, dugi niz opsjena. Po tome se razlikuje od svih drugih sportova. Ustvari, nogomet je manje sport, a više šamanski ritual. Zato ga toliko i mrze oni koji nisu uključeni u krug vjerovanja. Ali i u toj mreži opsjena mogući su racionalni uvidi za koje znamo da su istiniti koliko god bili protivni magiji igre. Recimo, racionalni uvid kaže da svaka ekipa igra onoliko dobro koliko joj to protivnik dopusti. I to je istina.

DOSADNA UTAKMICA, to je svaka utakmica koja se završi rezultatom 0:0. Istina, sportski novinari znaju reći da nije bilo golova jer su mreže bile začarane, ali im nitko neće povjerovati. Golova nije bilo jer je utakmica bila dosadna, a utakmica je bila dosadna jer nije bilo golova. Tako glasi prvi nogometni aksiom i nemojte nikada u njega sumnjati. Istina, postoje i dosadne utakmice u kojima je pao gol, pa i više njih. Bilo je i utakmica s pet-šest golova na kojima smo zijevali od dosade. Čim se tresu mreže a gledateljima je dosadno, opravdano je posumnjati da je utakmica namještena. Velibor Džarovski, menadžer, mešetar i prevarant od karijere, namjestio je u makedonskoj nižerazrednoj ligi utakmicu s rezultatom 132:0. Iako svjedoke nismo mogli naći, na neviđeno se može reći da se radilo o jednoj od najdosadnijih utakmica u povijesti.

UZBUDLJIVA UTAKMICA, svaka utakmica u kojoj padaju golovi, a krajnji pobjednik je ipak neizvjestan. Uzbudljive su i utakmice u kojima sude tendenciozni ili potplaćeni suci, kao i one u kojima se igrači potuku. Lažu svi koji govore da im je mrsko gledati tuču na terenu. Lažu iz pristojnosti. Naime, nije pristojno uživati u nenajavljenim fizičkim obračunima. Ali nogometni teren jedino je mjesto na svijetu gdje čovjek takve obračune može pratiti bez straha da i sam ne nastrada. Sjediš na tribini, gledaš kako se nogometaši međusobno mlate i znaš da nećeš dobiti po glavi. Malo je u životu sličnih užitaka.

UTAKMICA ZA INFARKT, to je utakmica u kojoj tim za kojega navijaš pobjeđuje golom postignutim u posljednjoj minuti, nakon što je u poluvremenu gubio s 0:2. Zanimljivo je da se sintagma utakmica za infarkt nikada ne koristi u obrnutom slučaju, kad vodiš 2:0 i gubiš u posljednjoj minuti. Iz toga proizlazi zaključak da je infarkt u nogometu nešto dobro i pozitivno, otprilike ono što je u životu orgazam. Valjda je pučkim jezikotvorcima i reporterima bilo neugodno iskovati sintagmu utakmica za orgazam pa su se poslužili izvrnutom metaforom i srčanim udarom. Koliko god apsurdan, njihov je lingvističko-semantički zahvat sa stanovišta nogometne poetike sasvim opravdan. Nogomet je metafora života. U velikim utakmicama on je i metafora rata. Ali njegova snaga je u načinu na koji se izvodi metaforizacija. Čim povjeruješ da se radi o prenesenoj priči o životu i ratu, nogomet te demantira i uvjeri da je riječ o paralelnim i ravnopravnim svjetovima i kosmosima. Nogomet je cyber space. U cyber spaceu infarkt je najbolja stvar koja ti se može dogoditi. Zbog infarkta se odlazi na utakmice. Pa ljudi moji, je li to moguće: taj trijumfalni krik Mladena Delića pretvorio se u pouzdan znak prepoznavanja; Moralni pobjednici su neslavno poraženi, a naš najveći problem je što nikada nismo znali stati na loptu, šta god da to značilo.

MORALNI POBJEDNICI, tim koji je nezasluženo ili nesretno izgubio utakmicu. Ovaj termin učestalo se pojavljuje u komentarima sportskih novinara od sredine sedamdesetih. Bilo je to vrijeme velikih poraza jugoslavenskih reprezentativnih i klupskih ekipa, pogotovo Hajduka. Gubilo se u posljednjim sekundama, golom iz ofsajda ili iz nepostojećeg jedanaesterca. Ili se događalo da povedemo s dva razlike pa nam se u poluvremenu igra raspadne i protivnik nam do vrha napuni mrežu. Mitski i često spominjani porazi su onaj Hajdukov protiv St. Etienna, 1:5, nakon pobjede u Splitu od 4:1, s tim da su Francuzi tri gola postigli u posljednjih petnaest minuta, te katastrofa reprezentacije u drugom poluvremenu utakmice protiv Nijemaca u polufinalu Prvenstva Europe. Iz tih i takvih utakmica naši su izlazili kao “tragičari”, ali i kao “moralni pobjednici” jer im “božica Fortuna nije bila naklonjena”, a ni sudija nije sudio po pravdi nego “po babu i stričevima”. Međutim, kako je tragični osjećaj bio u suprotnosti s optimizmom jugoslavenskoga samoupravnog i nesvrstanog duha, tako se više insistiralo na etičkim kvalifikacijama utakmice. Iako smo u stvarnosti izgubili, u nekom višem smislu smo bili bolji te smo se zato i nazvali moralnim pobjednicima. St. Etienne i Njemačka su, dakle, bili ili moralni gubitnici ili – točnije rečeno – kurve.

U trenucima najvećeg očaja Vladanko Stojaković je govorio da je “sreća kurva”, iz čega se dalo zaključiti da je kolegica pomagala kolegama nogometašima. Muškim kurvama iz inostranih ekipa. I nikad se nije dogodilo da se moralnim pobjednikom prozove netko koga smo pobijedili. Premda se događalo i da naši protivnici triput pogode prečku i stativu, da im u posljednjoj sekundi uvalimo gol ili da sudija našima fućne nepostojeći jedanaesterac. Lakonska formula u takvim slučajevima glasi: “Sreća prati hrabre!” Antička božica Fortuna je, dakle, od utakmice do utakmice mijenjala uloge i etičke kvalifikative. Od lake žene, drolje i profuknjače bivala je heroina, Majka Hrabrost i Kosovka đevojka. A sve ovisno od toga pomaže li ili odmaže balkanskim muškarcima, odavno sviklim na pravilo prema kojem se sve poželjne žene na svijetu dijele na svetice i kurve. Našem balkanluku strano je baviti se logičkim pogreškama i nedosljednostima vlastitih metafora i stavova. Uvjereni da smo moralni pobjednici uvijek kada smo na najbjedniji i najstrašniji način poraženi, živjeli smo svoje nogometne živote uvjereni da im nikada neće doći kraj. A došao je brzo. Već u ljeto 1990, kada je Ivica Osim složio reprezentaciju raspadajuće države i na Svjetskom prvenstvu ju doveo na korak od čuda. Da je Dragan Stojković bio sabraniji u odlučnim trenucima protiv Argentine, da Zvonimir Boban nije bio kažnjen zbog udaranja milicionera na Maksimirskom stadionu ili da se božica Fortuna pokazala sklonijom svojim razbludnim sinovima, Jugoslavija se mogla popeti na pobjedničko postolje. Ali nije. Postali smo moralni pobjednici, poraženi u trenutku u kojem nam se smiješila najveća pobjeda u novijoj nogometnoj historiji. Ali što je važnije: tada smo posljednji put bili moralni pobjednici. Počeo je rat, a s njim je zauvijek nestao ovaj termin. Počeli smo ga se sramiti, a ako ga je netko pokušavao koristiti, nailazio je na opći prezir. Iz nekih nejasnih razloga pojam moralne pobjede bio je vezan za postojanje SFRJ. Ali kada smo već bili daleko jedni od drugih i kad nas ništa osim linija fronta više nije spajalo, sudbina se krajnje ironično poigrala s istočnim dijelom mrtvoga tijela stare države. Saveznoj republici Jugoslaviji nametnute su sankcije i eliminirana je s Europskog prvenstva u nogometu. U zamjenu je na šampionat otputovala Danska s ad hoc skupljenom i nepripremljenom reprezentacijom. I na kraju su Danci postali prvaci Europe. Moralnih pobjednika više nije bilo jer su njihovi navijači trunuli u masovnim grobnicama diljem Hrvatske, na vukovarskoj Ovčari, u Škabrnji, Pakračkoj poljani i Gospiću, gdje su se zajednička radost, bratstvo i solidarnost dijelili prema nacionalnoj pripadnosti žrtava, usred gozbe crva i nevinih zemaljskih baja koje jedu mrtva ljudska tijela i nikome nikad ne pomisle zlo. Moralnih pobjednika nije bilo jer su oni kojima se ježila svaka dlačica na rukama pri pogledu na plavi dres i grb sa šest buktinja, bezglavo bježali od granata po sarajevskim ulicama, probijali se kroz istočnobosanske šume bježeći od noževa i tražili pravdu koje više nigdje nije bilo, a koja je ipak veća od svakog nogometa. Moralnih pobjednika nije bilo jer se svijet moralnih pobjednika podijelio na ubojice i njihove žrtve, a moral se vratio tamo gdje mu je zapravo i mjesto, u srca ljudi. I nikad se na zelenom terenu nije dogodilo ništa pravednije od toga što je Danska postala prvakom Europe.

PA LJUDI, JE LI TO MOGUĆE, uzvik Mladena Delića nakon što je u Splitu Radanović u posljednjim sekundama dao gol Bugarima. Taj gol odveo nas je na Svjetsko prvenstvo 1982. godine, a Delićeve riječi su, uz obavezno navođenje izvornika, ponavljane u svakoj situaciji za koju bi govornik ocijenio da je adekvatna uzbuđenju velikoga nogometnog reportera. Fraza se uskoro prestala ticati nogometa, onda i sporta općenito, da bi na kraju suvereno ušla u naš jezik. Otprilike na onaj način na koji fraze postaju integralni dio govornoga iskustva u engleskom. “Pa ljudi, je li to moguće!”, može se uzviknuti kad god je čovjeka volja, a da ga svi shvate.

No, Katja, me veseli, da boš lahko še naprej gledala nogometna prvenstva ;-). Viva la Espanol!!!!

Mislim, da je Hornbyjev Fever Pitch o nogometu, vem, da sem nekaj njegovega brala, pa je bilo le o tem in sem nekako na 50 strani obupala (čeprav je zadeva podlaga za nek film, kjer glavni junak sicer časti baseball, ker je fim ameriški in je to v bistvu romantična komedija: kako osvojiti nazaj svojega tipa, če je tvoj tekmec šport).

Fuzbal ni moja skodelica čaja, ampak pri postu Katje10 sem se pa tudi sama hahljala.